Kome smetaju pelin, gavez, gospina trava...?

Na našem tržištu postoje brojne tiskovine, dnevne, tjedne, on-line, čitanije ili manje čitane, ali Narodne novine - Službeni list Republike Hrvatske većina od nas sigurno ne smatra omiljenim štivom. Ako niste pravnik vjerojatno se i ne sjećate kad ste zadnji put zavirili u ovo izdanje, a trebali bi, jer o onome što se tamo objavi često nam ovisi zdravlje. I to ne samo mentalno. Donosioci suludih i kompromitiranih propisa koji se tamo objavljuju računaju na našu nezainteresiranost. Računaju i na preuveličavanje pojedinih ambicioznih zelenih aktivista koji napušu priču, a onda svi, pa čak i veliki internet portali, u želji za senzacijom, u sveprisutnoj navadi prepisivanja s interneta bez provjere objave netočne informacije. Onda nastupe razni glasnogovornici ministarstava, agencija i inih službi, mašu papirima pred kamerama i demantiraju takve navode. Aktivisti i novinari se poklope ušima, priča se gurne pod tepih, a pravilnik stupi na snagu. Ovoga puta u obliku koji drastično smanjuje mogućnosti uporabe i plasiranja pripravaka od ljekovitog bilja pod krinkom zaštite potrošača i usklađenja s propisima EU.
Tako je bilo i ovaj put s Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima prehrani iz travnja ove godine. Iako je točno da nerazumno ograničava mogućnost korištenja ljekovitog bilja s tendencijom da ga u potpunosti onemogući i da besramno pogoduje velikim igračima, brojni su mediji bombastično javili da su zabranjene i one biljne vrste koje se nalaze na popisu dopuštenih. Voda na mlin korumpiranih zakonodavaca, zar ne? Ali krenimo redom.

Kako je ščavljak spasio disco?

Moje prvo konkretno sjećanje na korisnost primjene ljekovitih biljaka (ups, to više ne smijem napisati, križam ljekovitih biljaka, pišem: dodataka prehrani) seže u rane osamdesete godine prošlog stoljeća, u doba mog puberteta. U mjestu gdje sam odrastao mogućnosti za zabavu nije bilo mnogo: kazalište je davno zatvoreno, kino-repertoar u jedinom preostalom kinu i nije baš bio nešto za zapadno nastrojenog pubertetliju, rock-koncerti u sportskoj dvorani godišnje su se mogli nabrojiti na prste jedne ruke. Ali zato se disco subotom uvečer nije propuštao. Mlađim čitateljima naviklima na mogućnosti današnje komunikacije bit će neshvatljivo, ali u to doba kad velik broj mojih prijatelja nije još imao ni kućni telefon, subotnji se izlazak planirao po hodnicima gimnazije već od sredine tjedna. Gdje se nadjemo, kada, s kim... A ovu subotu poslastica, dolazi DJ iz Zagreba koji se baš vratio iz Londona, s hrpom novih hitova. I kad je sve već bilo isplanirano, u petak šok. Hodnici gimnazije poluprazni, u svakoj drugoj klupi u razredu nikoga. A ne piše se test iz fizike. Školu je poharala epidemija nekog crijevnog virusa, u svakoj je obitelji barem pola članova dobilo proljev koji se nikako nije mogao zaustaviti. Sredstva koja su se mogla nabaviti u jedinoj ljekarni u gradu (a i ona su rasprodana već u petak) nisu pomagala. Dijeta, dvopek, ruski čaj... ništa. Barem ne tako brzo da omoguće subotnji izlazak.

I došlo je to subotnje predvečerje. U doba kad su roditelji navikli da su pripreme na vrhuncu, kad je napetost već u zraku, a sestra i ja se svađamo oko toga tko će prvi u kupaonicu i guramo pred ogledalom jer eto već ni ova šesta verzija frizure nije zadovoljila... u kući tišina. Kad je majka je ušla u moju sobu zabrinuto pitala: "Što je sine, zar ti ne ideš van večeras? Da nisi možda bolestan?" eksplodirao sam: "Ne idem, kad svi stalno seru". Sjela je kraj mene i rekla: "Pa to je normalno u vašim godinama, malo ste se porječkali, ali već ćete se pomiriti. I nemoj za prijatelje tako ružno govoriti". "Ma ne mislim da tako seru, nego doslovno, stalno sjede na školjci, imaju proljev. Nitko ne ide u disco večeras." - odgovorio sam. U čudu me je pogledala i mirno rekla: "Pa zašto ne popiju čaj od ščavljaka i idu bezbrižno večeras van?".

Do tada čaj od ščavljaka baš i nisam doživljavao kao nešto vrlo pozitivno. Ne zbog okusa koji i nije tako strašno neugodan. No dobro, nije baš ni nešto što biste pili uz doručak. Više zbog toga što je bio kriv za niz mojih loših ocjena iz fizike i matematike. Kad god bih pokušao odglumiti proljev i tako spriječiti odlazak u školu na dan kad se pisao test, majka bi otišla u smočnicu, donijela bočicu sa ščavljakom, skuhala čaj i rekla: "Popij to i idi u školu, svaki proljev će stati". Dakako, nisam mogao znati djeluje li stvarno ili je to samo njena odgojna metoda jer sam proljev redovito pokušavao odglumiti.

Otišao sam u smočnicu i uzeo oveću staklenku čaja. Nije naša smočnica bila biljna ljekarna, niti je moja majka bila stručnjak za ljekovito bilje. Izbor se uglavnom svodio na čajeve od bazge, lipe, šipka, kamilice, metvice... i svakako ščavljaka kojeg je majka svake jeseni ponešto skupila na okolnim livadama.

Sa staklenkom pod rukom uputio sam se k jednom prijatelju, pa prijateljici, pa drugom... redom. I svakom dao da skuha i popije po pola litre (iako je mama rekla da je jedna šalica dovoljna, ali zlu ne trebalo, sigurno je sigurno).

I dogodilo se ono što današnje velike farmaceutske kompanije silom žele spriječiti: priroda je pobijedila, jedan obični čaj je pobijedio. Cijelo moje društvo izašlo je u subotu navečer van. I nitko nije više imao proljev. Tako je ščavljak spasio disco.

Križam ljekovito bilje, pišem dodaci prehrani

Moji su roditelji odrastali u doba II. svjetskog rata koji je opustošio gotovo sve i dodirnuo svakoga. Poslijeratno doba donijelo ne neimaštinu i glad. A sa sobom i prehranu onim što se moglo prirediti od nekoliko namirnica koje su se mogle nabaviti: krumpira, brašna, zelja, graha... Poput grenadir marša i krpica sa zeljem, grah variva. Ponekad, kad bi vam se sreća osmjehnula, bio je tu i dodatak prehrani: malo špeka poprženog na luku i dodanog ovim "gastronomskim delicijama". I da, dragi moji, špek je dodatak prehrani, obogaćuje joj okus, pojačava energetsku vrijednost i svako jelo kojem je dodan čini prihvatljivijim bez obzira kako jednostavno ono bilo.

Čaj od metvice kad vas boli želudac, ščavljaka kad imate proljev ili lipe kad ste prehlađeni nikad nije bio, i nikad neće biti, dodatak prehrani. To je samo način da sami učinite nešto za svoje zdravlje ili bolje osjećanje kada ne želite ili niste u mogućnosti posegnuti za pripravcima farmaceutske industrije.

Kako se uopće može pomisliti da su faraonima u grobnice stavljali sjemenke crnog kima da bi im on na onozemaljskom svijetu bio dodatak prehrani. Pa faraoni i za života nisu oskudijevali, mogli su jesti što su željeli, zašto ne bi onda i tamo gore. Crni kim su im stavljali zato da u slučaju bolesti posegnu za njim jer se je smatralo da liječi sve osim smrti.

Tek u drugoj polovini prošlog stoljeća dodatak prehrani umjesto špeka postali su sintetski pripravci koje je marketinška industrija predstavila kao nešto što će nas učiniti boljim, ljepšim, pametnijim, zdravijim... Pa kada je onda ljekovito bilje (ups, opet ja, križam ljekovito bilje) postalo dodatak prehrani kad to u stvari nije? Onda kad je u eri sve veće brige za svoje zdravlje ljudima počelo postajati prihvatljivije koristiti prirodna sredstva nego konzumirati sintetske dodatke prehrani poput multivitamina u ogromnim tabletama koje se teško gutaju, multimineralnim pripravcima odvratnog okusa i želatinoznim kapsulama za koje više ni sami proizvođači nisu sigurni čemu služe. Kad im je priroda počela postajati sve veća konkurencija, nekome iz aparata komunikologa, psihologa i marketinskih stručnjaka u velikim farmaceutskim kompanijama upalila se lampica: ako nešto što ljudi vole nazovemo imenom koje ljudi ne vole riješili smo problem.

Trebalo je samo još potplatiti nekoliko potkupljivih znanstvenika, platiti nekoliko dobrih lobista, odvesti nekoliko grupa supruga ministara na egzotično putovanje... i evo ga, zabranjena je upotreba naziva ljekovito bilje. Pa je tako oblog od gaveza omotan oko vašeg iščašenog nožnog zgloba postao dodatak prehrani.
Naravno, karikirao sam situaciju u prethodnoj rečenici. Oblog liječi pa tako potpada pod pravne akte o lijekovima i liječenju, a dodaci prehrani su u domeni propisa o hrani. Svakom razumnom čovjeku nameće se pitanje: Gdje povući granicu?

Novi propisi: uvođenje reda ili iskorak preko ruba zdrave pameti?

Liječiti vas smije samo netko tko je za to stručan, a to je liječnik. I to se mora poštovati, svako liječenje od za to nestručne osobe zove se nadriliječništvo i opravdano se smatra kaznenim djelom. Nekada su vas smjeli liječiti, ili bar izdati lijek na osnovu simptoma koje ste opisali i neki drugi za to univerzitetski obrazavani stručnjaci, ljekarnici, ali i njih su liječnički lobiji sveli na razinu prodavača.
Ja sam legalist i čvrsto stojim kod stanovišta da reda mora biti. Ali teško mogu povjerovati da su novi propisi koji su doneseni ili se najavljuju plod promišljanja stručnih ljudi, imaju sve parametre koji ukazuju na to da ih nije iznjedrila struka već manageri neoliberalnog kapitalizma. Da, pogađate, isti oni koji su izazvali ekonomsku krizu po mnogima veću i od one s početka prošlog stoljeća.

A što ako se želite liječiti sami? Zašto nam sada i to zabranjuju? Ako je stvarna namjera bila uvođenje reda, onda je sigurno bilo mnogo prihvatljivijih načina od zabrana i ograničavanja. Zabrane su uvijek u povijesti bile kontraproduktivne. Sjetimo se samo prohibicije u SAD (1920-1932), nikada u povijesti alkohol se nije konzumirao u tolikoj mjeri kao kad je bio zabranjen.
Svakoga dana u prometu strada velik broj ljudi. Vjerojatnost da vas prilikom prelaska ulice udari automobil daleko je veća od vjerojatnosti da osjetite štetne posljedice od konzumiranja nekog pripravka od ljekovitog bilja. Pa nikome nije palo na pamet za zabrani automobile!?

Edukacija i pravilno informiranje, i u konačnici odluka da sami odlučite što je dobro za vas trebali bi biti temelj demokracije. Zabranjivati da na kutiji čaja od biljke čiji za zdravlje koristan učinak službena farmakopeja priznaje već stoljećima, u isto vrijeme kad je u udarnim terminima TV programa dopušteno reklamiranje lijekova i pića koje sadrže alkohol nije ništa drugo nego podilaženje interesima velikih farmaceutskih kompanija i naravno: iskorak preko ruba zdrave pameti.