Trnina - divlja voćka i ljekovita biljka

Trnina (Prunus spinosa), tarnina, crni trn, divlja šljiva, je uglavnom poznata kao ljekovita biljka za koju malo ljudi zna da je i još jedna vrsta divljeg jestivog voća. Iako je njena prehrambena uporaba ograničena, u mnogim se europskim kuhinjama još uvijek upotrebljava, a kod nas je neopravdano pala u zaborav. Činjenica je da trpko-kiseli okus ploda trnine u svježem stanju nije za svačije nepce, ali nakon nekoliko mrazeva okus postaje prihvatljiviji, a i brojne su mogućnosti prerade ovog zdravog voća.

Botaničko ime: Prunus spinosa L.
Druga imena: trnjina, trnula, trnavka, trn, crni trn, tarn, divlja šljiva, grmulja, kukinja
Strani nazivi: eng. blackthorn (biljka), sloe (plod) | njem. der Schlehdorn, Schlehendorn, Schlehe, Heckendorn, Schwarzdorn

Opis. Trnina je razgranati grm ili manje drvo iz roda šljiva (Prunus) porodice ruža (Rosaceae). Kao grm raste u visinu 1-3 metra, kao drvo može narasti do 5 metara, rijetko više. Cvate sitnim cvjetovima u ožujku, travnju i svibnju, prije listanja. Plod je koštunica tamnoplave boje, promjera 10-12 mm. Plod dozrijeva od kolovoza do listopada, ali tada je izrazito trpkog okusa. Za konzumaciju u svježem stanju pogodan je nakon pojave nekoliko mrazova, u studenom ili prosincu. Konzumacija trnine ima dugu tradiciju, postoje dokazi da je konzumirana još u mladjem kamenom dobu, a kao voće poznavali su je i u starom Rimu.
Trnina je u prirodi rasprostranjena u gotovo cijeloj Europi i dijelu sjeverne Afrike. Smatra se pretkom današnjih kultiviranih vrsta šljiva.

Uporaba. Osim kulinarske i ljekovite uporabe, zbog svoje fine strukture drvo trnine upotrebljava se za izradu više klase drški alata, štapova i palica. Drvo trnine izgara sporo s malo dima, uz dosta topline. Zbog oštrih i dugačkih bodlji trnina se sadi u gustu živicu kao živi zid oko vrta ili dvorišta za obranu od prolaska stoke i divljih životinja. Plodovi se mogu korisititi kao izvor prirodne boje za bojenje tkanina u crvenkastu boju koja ispiranjem postaje postojana blijedo plava. Pogodna je za uzgoj na zemljištima koja klize jer bujnim korijenom sprječava eroziju tla.

Kulinarska primjena. Od prezrelih (mrazom "ofurenih") plodova moge se raditi sirupi, džem, miješane marmelade ili voćne pite. Dodaje se u kompote od šljiva, jabuka i krušaka, poboljšava im okus i dodaje im ljekovitu komponentu. Iako je plod najbolje ubirati u studenom i prosincu, sličan efekt može se dobiti tako da se ranije ubrani plodovi ostave nekoliko tjedana u zamrzivaču. Dodaje se kao začin u jela od divljači, posebno u gulaše kojima naglašava okus i daje tamno obojenje.
Ukiseljene trnine delikatesa su posebno cijenjena u Francuskoj, gdje se vrlo često serviraju kao zamjena za masline.
Od sušenih bobica spravlja se ukusan i ljekovit čaj.

Trnina se upotrebljava i kao sirovina za proizvodnju alkoholnih pića. U Velikoj Britaniji proizvodi se sloe gin (koji nije pravi džin), a biljni likeri od trnine proizvode se u Italiji (bargnolino), Francuskoj (épine) i Španjolskoj (patxaran). U Rusiji se od trnine proizvodi delikatesna rakija ternovka. Od ferementiranih plodova proizvodi se i vino.

Ljekovita svojstva. Narodna medicina odavno poznaje ljekovitost trnine, iako je u današnje vrijeme njezina upotreba zapostavljena. U ljekovite se svrhe prvenstveno se koristio plod, ali i cvijet, list, kora i korijen.
Od plodova se rade pekmez i sok ljekovitog djelovanja. Pekmez se najčešće koristi kao sredstvo za pospješivanje probave kod osoba s neurednom stolicom, a sok se koristi za ublažavanje problema uzrokovanih bolestima u usnoj šupljini i grlu (upale sluznice usne šupljine i desni, upaljeno ždrijelo). Čaj od cvjetova pospješuje izlučivanje mokraće, smanjuje intenzitet grčeva probavnog sustava i općenito se upotrebljava za jačanje probavnog sustava. Čajem su se također ispirali kožni osipi. Pripravci od korijena (najčešće čaj) nekada su se upotrebljavali za liječenje groznice.

Uzgoj. Trnina je vrsta koja je u potpunosti prilagođena našoj kontinentalnoj klimi i prisutna u cijeloj Hrvatskoj kao prirodna vrsta. Može se uzgajati kao špalir ili živa ograda ili kao solitarno manje drvo. Podnosi većinu vrsta tala, u prirodi raste i na slabije plodnim tlima. Odgovara joj sunačana pozicija, iako će uspješno rasti i u djelomičnom hladu, na rubu voćnjaka, šume ili parka. Pogodna je za uzgoj na zemljištima koja klize jer bujnim korijenom sprječava eroziju tla.