Kako je ščavljak spasio disco?

Posted by admin on September 23, 2013

Moje prvo konkretno sjećanje na korisnost primjene ljekovitih biljaka (ups, to više ne smijem napisati, križam ljekovitih biljaka, pišem: dodataka prehrani) seže u rane osamdesete godine prošlog stoljeća, u doba mog puberteta. U mjestu gdje sam odrastao mogućnosti za zabavu nije bilo mnogo: kazalište je davno zatvoreno, kino-repertoar u jedinom preostalom kinu i nije baš bio nešto za zapadno nastrojenog pubertetliju, rock-koncerti u sportskoj dvorani godišnje su se mogli nabrojiti na prste jedne ruke. Ali zato se disco subotom uvečer nije propuštao.

Mlađim čitateljima naviklima na mogućnosti današnje komunikacije bit će neshvatljivo, ali u to doba kad velik broj mojih prijatelja nije još imao ni kućni telefon, subotnji se izlazak planirao po hodnicima gimnazije već od sredine tjedna. Gdje se nadjemo, kada, s kim... A ovu subotu poslastica, dolazi DJ iz Zagreba koji se baš vratio iz Londona, s hrpom novih hitova. I kad je sve već bilo isplanirano, u petak šok. Hodnici gimnazije poluprazni, u svakoj drugoj klupi u razredu nikoga. A ne piše se test iz fizike. Školu je poharala epidemija nekog crijevnog virusa, u svakoj je obitelji barem pola članova dobilo proljev koji se nikako nije mogao zaustaviti. Sredstva koja su se mogla nabaviti u jedinoj ljekarni u gradu (a i ona su rasprodana već u petak) nisu pomagala. Dijeta, dvopek, ruski čaj... ništa. Barem ne tako brzo da omoguće subotnji izlazak.

I došlo je to subotnje predvečerje. U doba kad su roditelji navikli da su pripreme na vrhuncu, kad je napetost već u zraku, a sestra i ja se svađamo oko toga tko će prvi u kupaonicu i guramo pred ogledalom jer eto već ni ova šesta verzija frizure nije zadovoljila... u kući tišina. Kad je majka je ušla u moju sobu zabrinuto pitala: "Što je sine, zar ti ne ideš van večeras? Da nisi možda bolestan?" eksplodirao sam: "Ne idem, kad svi stalno seru". Sjela je kraj mene i rekla: "Pa to je normalno u vašim godinama, malo ste se porječkali, ali već ćete se pomiriti. I nemoj za prijatelje tako ružno govoriti". "Ma ne mislim da tako seru, nego doslovno, stalno sjede na školjci, imaju proljev. Nitko ne ide u disco večeras." - odgovorio sam. U čudu me je pogledala i mirno rekla: "Pa zašto ne popiju čaj od ščavljaka i idu bezbrižno večeras van?".

Do tada čaj od ščavljaka baš i nisam doživljavao kao nešto vrlo pozitivno. Ne zbog okusa koji i nije tako strašno neugodan. No dobro, nije baš ni nešto što biste pili uz doručak. Više zbog toga što je bio kriv za niz mojih loših ocjena iz fizike i matematike. Kad god bih pokušao odglumiti proljev i tako spriječiti odlazak u školu na dan kad se pisao test, majka bi otišla u smočnicu, donijela bočicu sa ščavljakom, skuhala čaj i rekla: "Popij to i idi u školu, svaki proljev će stati". Dakako, nisam mogao znati djeluje li stvarno ili je to samo njena odgojna metoda jer sam proljev redovito pokušavao odglumiti.

Otišao sam u smočnicu i uzeo oveću staklenku čaja. Nije naša smočnica bila biljna ljekarna, niti je moja majka bila stručnjak za ljekovito bilje. Izbor se uglavnom svodio na čajeve od bazge, lipe, šipka, kamilice, metvice... i svakako ščavljaka kojeg je majka svake jeseni ponešto skupila na okolnim livadama.

Sa staklenkom pod rukom uputio sam se k jednom prijatelju, pa prijateljici, pa drugom... redom. I svakom dao da skuha i popije po pola litre (iako je mama rekla da je jedna šalica dovoljna, ali zlu ne trebalo, sigurno je sigurno).

I dogodilo se ono što današnje velike farmaceutske kompanije silom žele spriječiti: priroda je pobijedila, jedan obični čaj je pobijedio. Cijelo moje društvo izašlo je u subotu navečer van. I nitko nije više imao proljev. Tako je ščavljak spasio disco.

.

PODIJELITE OVU STRANICU